Od obeštećenja bivših logoraša iz Morinja, preko deportacije izbjeglica i otmice u Štrpcima, do civilnih žrtava NATO bombardovanja — Crna Gora je za naknade povezane sa ratnim stradanjima devedesetih izdvojila milione eura. Sada se nameće pitanje: hoće li porodice žrtava Srebrenice pokušati da ostvare dodatna prava na naknadu štete od Srbije i kakve bi finansijske posljedice takvi postupci mogli imati?

Izjava Ilije Srdanovića o poštovanju međunarodnih sudskih presuda o Srebrenici otvara prostor za ozbiljnu raspravu o odgovornosti države, pravima porodica žrtava i mogućim budućim pravnim postupcima.

Da bi se razumjelo zašto bi ova tema mogla postati važna, treba pogledati iskustvo Crne Gore, gdje su pojedini slučajevi ratnih zločina, nakon dugogodišnjih postupaka, rezultirali sudski dosuđenim naknadama štete ili posebnim odlukama države o finansijskoj pomoći porodicama žrtava.

CRNA GORA: MILIONSKI IZNOSI ZA OBEŠTEĆENJE RATNIH ŽRTAVA

1. Logor Morinj — oko 1,54 miliona eura

Crna Gora je, na osnovu pravosnažnih sudskih presuda, u periodu od 2013. do 2025. godine dosudila približno 1,54 miliona eura na ime naknade nematerijalne štete zbog zlostavljanja i nečovječnog postupanja prema bivšim zatočenicima logora Morinj.

Prema podacima koje je objavio Vrhovni sud Crne Gore, u vezi sa ovim slučajem pravosnažno je okončano 107 predmeta, dok je u trenutku objavljivanja izvještaja jedan predmet još bio u postupku. <Cite refs={[“turn980909search11”,“turn980909search6”]}/>

Ovaj slučaj pokazuje da posljedice ratnih zločina mogu proizvesti konkretne finansijske obaveze države i mnogo godina nakon samih događaja.

2. Deportacija izbjeglica iz 1992. godine — 4,135 miliona eura

U slučaju deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine, država je 2008. godine postigla sudsko poravnanje sa porodicama žrtava i preživjelima.

Na osnovu tog poravnanja isplaćeno je ukupno 4,135 miliona eura naknade štete. Postupak je obuhvatio oko 200 članova porodica žrtava i nekoliko preživjelih. <Cite refs={[“turn980909search3”,“turn226164search7”]}/>

Riječ je o jednom od najznačajnijih primjera finansijskog obeštećenja povezanog sa ratnim zločinima u Crnoj Gori.

3. Otmica putnika u Štrpcima 1993. godine

Otmica putnika iz voza Beograd–Bar u Štrpcima, 28. februara 1993. godine, još je jedan slučaj koji je otvorio pitanje odgovornosti i prava porodica ubijenih.

U aprilu 2025. godine Vlada Crne Gore odlučila je da dodijeli po 100.000 eura za ukupno 16 porodica civilnih žrtava, obuhvatajući više različitih događaja iz ratnog perioda.

Među njima su i porodice crnogorskih državljana otetih i ubijenih u Štrpcima. Ova odluka predstavlja poseban oblik državne novčane pomoći, a ne isto što i pojedinačne sudske presude za naknadu štete. <Cite refs={[“turn226164search2”,“turn226164search8”]}/>

4. NATO bombardovanje Murina i Tuzi 1999. godine

Civilne žrtve bombardovanja Murina i Tuzi takođe su obuhvaćene odlukom Vlade Crne Gore iz aprila 2025. godine.

Predviđena je pomoć od po 100.000 eura za svaku od 16 porodica obuhvaćenih zajedničkom mjerom, uz isplatu u dvije faze: po 50.000 eura tokom 2025. i 2026. godine.

U javno objavljenim podacima navedeno je da su u bombardovanju Murina stradali civili, među njima i djeca, dok je u Tuzima poginuo Paško Junčaj. <Cite refs={[“turn226164search1”,“turn226164search4”]}/>

5. Slučaj porodice Klapuh iz 1992. godine

Ubistvo tročlane porodice Klapuh, Hasana, Feride i njihove kćerke Sene, dogodilo se 6. jula 1992. godine na mostu u Plužinama.

Ovaj slučaj dokumentovan je kroz sudske spise i publikacije organizacija koje se bave ljudskim pravima i tranzicionom pravdom. Međutim, ne treba ga automatski ubrajati među slučajeve za koje je potvrđena isplata odštete, bez posebnih podataka o konkretnom postupku i iznosu. <Cite refs={[“turn980909search9”]}/>

Koliko je Crna Gora ukupno isplatila?

Prema izvještaju objavljenom u aprilu 2025. godine, Crna Gora je za obeštećenje žrtava ratnih zločina devedesetih kroz ranije sudske presude i vansudska poravnanja izdvojila više od 5,5 miliona eura, uključujući oko 1,5 miliona za Morinj i 4,135 miliona za deportaciju.

Kada se tome pridoda posebna mjera pomoći za 16 porodica, vrijedna ukupno 1,6 miliona eura, dolazi se do približno 7,1 milion eura kroz ove navedene kategorije, uz napomenu da se radi o različitim pravnim osnovima i vremenskim periodima. To nije konačan obračun svih ratnih odšteta u Crnoj Gori. <Cite refs={[“turn980909search3”,“turn226164search2”]}/>

SRBIJA I SREBRENICA: MOŽE LI SE OTVORITI PITANJE NOVIH ODŠTETNIH ZAHTJEVA?

Upravo u ovom kontekstu postavlja se pitanje koje bi u Srbiji moglo postati predmet ozbiljne pravne rasprave.

Ako porodice žrtava drugih ratnih zločina u regionu traže obeštećenje, a države kroz sudske postupke, poravnanja ili posebne programe isplaćuju novac, logično je postaviti pitanje da li će i porodice žrtava Srebrenice razmotriti dodatne pravne inicijative prema Srbiji.

Porodice koje posjeduju dokumentaciju o identitetu žrtava i identifikaciji posmrtnih ostataka mogle bi da potraže pravnu pomoć i ispitaju mogućnost pokretanja odgovarajućih postupaka.

Takva mogućnost, međutim, ne znači da bi svi zahtjevi bili prihvaćeni, niti da bi automatski bili usmjereni protiv Srbije. Za svaki postupak bilo bi potrebno utvrditi pravni osnov, odgovornost konkretnog tuženog, nadležnost suda i primjenjiva pravila o rokovima.

ŠTA JE MEĐUNARODNI SUD PRAVDE VEĆ UTVRDIO?

Međunarodni sud pravde je 2007. godine utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid i da Srbija nije ispunila obavezu da ga spriječi. Sud je, međutim, nije proglasio neposrednim počiniocem genocida, niti je dosudio odštetu Bosni i Hercegovini.

To je ključna pravna činjenica koju treba imati u vidu kada se govori o mogućim budućim finansijskim posljedicama.

Ne postoji pravosnažna presuda kojom je Srbiji naloženo da porodicama žrtava Srebrenice isplati milijarde eura odštete.

Ipak, pojedinačni zahtjevi mogli bi biti pokrenuti na drugim pravnim osnovima. Njihov mogući obim i ishod ne mogu se pouzdano predvidjeti bez konkretnih zahtjeva, pravnih mišljenja i odgovarajućih sudskih odluka.

ZAŠTO JE SRDANOVIĆEVA IZJAVA VAŽNA?

Poštovanje međunarodnih presuda može uticati na institucionalni odnos prema ratnim zločinima, dokumentaciji i pravima porodica žrtava. Ali ono samo po sebi ne stvara automatsku obavezu isplate nove odštete dok Vlada Srbije i zvanično prizna I izglasa potvrdu genocida.

Značaj ove teme zato nije u tvrdnji da će Srbiji sigurno stići računi od više milijardi eura, već u pitanju da li će porodice žrtava, njihovi pravni zastupnici i organizacije za ljudska prava pokušati da iskoriste postojeće pravne mehanizme kako bi ostvarili dodatnu zaštitu i naknadu štete.

Crnogorsko iskustvo pokazuje da se pitanja ratnih zločina mogu vraćati u fokus decenijama kasnije i da mogu imati konkretne milionske budžetske posljedice.

Za Srbiju bi zato bilo važno da se o ovoj temi govori na osnovu činjenica, međunarodnih presuda i pravnih procjena, a ne samo političkih poruka.

Aleksandar Vucic je ovo pitanje stavljao po strani iz svih razloga. Srdanovicevo politicko neiskustvo moglo bi gradjane Srbije da kosta na milijarde eura.

Pitanje za Srbiju nije da li je unaprijed utvrđeno da ce platiti milijarde, već da li će se otvoriti novi pravni postupci, na kojim osnovama bi se vodili i kakve bi obaveze eventualno mogle proizaći iz njihovih ishoda.

Odgovor na to pitanje zavisiće od konkretnih pravnih inicijativa i odluka nadležnih sudova i zelje porodica.

Iskustvo iz Crne Gore pokazalo je da ipak i nakon vise decenija sadasnje Vlade placaju odstetu porodicama.