Nespreman da prizna odgovornost za bilo šta, priča o 20. godišnjici nezavisnosti pretvorena u priču o njegovim uspjesima, kaže Stefan Đukić

Dobri potezi ne mogu da zamagle sve loše što se desilo za 30 godina, davao je municiju službama zato što je vodio nedemokratski režim, poručuje Milka Tadić Mijović

Iz Đukanovićeve kancelarije za odnose s javnošću nisu odgovorili da li je svaka afera u kojoj su Đukanović ili njemu bliski ljudi navodno bili umiješani – bila proizvod rada stranih obavještajnih agencija

Bivši dugogodišnji šef države, Vlade i Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović ponovo je izbjegao da preuzme bilo kakvu odgovornost za afere i događaje koji su potresali Crnu Goru za vrijeme njegove vlasti. Umjesto toga, Đukanović je te slučajeve uglavnom okarakterisao kao proizvod bezbjednosno-obavještajnih agencija Srbije i država članica Evropske unije (EU), s ciljem njegove diskreditacije i odvraćanja Crne Gore od ideje nezavisnosti.

Taj Đukanovićev potez sagovornici “Vijesti” ocjenjuju kao nastavak njegove politike nespremnosti da za bilo šta prizna krivicu, poručujući da je on bio taj koji je svojim nedemokratskim vršenjem vlasti i sumnjivim poslovima davao “municiju” stranim službama da na taj način pokušaju da ospore ideju nezavisne Crne Gore.

Đukanović je prošle sedmice u trosatnom intervjuu jednoj crnogorskoj televiziji govorio o aferama i događajima koje su 2000-ih zaokupile veliku pažnju crnogorske javnosti – švercu cigareta prema Italiji, slučaju moldavske državljanke Svetlane Čebotarenko (afera S. Č.), ubistvu glavnog urednika dnevnog lista “Dan” Duška Jovanovića, aferi “Telekom”…

Međutim, ni za jedan od tih događaja Đukanović nije preuzeo neku vrstu odgovornosti, kao čovjek koji je u to vrijeme upravljao državom. Prema njegovoj interpretaciji, šverc duvana i afera S. Č. bili su proizvod bezbjednosno-obavještajnih agencija Beograda i EU, od ubistva Duška Jovanovića najviše štete bi imala njegova (Đukanovićeva) vlast, dok je korupcije u privatizaciji “Telekoma” bilo – ali ne u Crnoj Gori, već u Makedoniji, što je tvrdnja koju je ambasada SAD-a opovrgnula još 2014. godine.

Uz to, i za greške koje je priznao – poput višegodišnjeg šurovanja s režimom Slobodana Miloševića i napada na Hrvatsku – Đukanović je našao načine da ih opravda. Tako za privrženost Miloševićevom režimu krivi “jugoslovenski idealizam” i neiskustvo onih koji su došli na vlast nakon anti-birokratske revolucije 1989, iako je i sam bio dio “mladih, lijepih i pametnih”, dok je bombardovanje Dubrovnika bila posljedica “apsolutne medijske zavisnosti od Beograda” i činjenice da je Radio-televizija Crne Gore imala samo dva programa u sopstvenoj produkciji.

“Tada su na dnevnoj osnovi, i po nekoliko puta dnevno, stizale informacije koje su uglavnom poticale iz vojnih službi o pregrupisavanju hrvatske vojske, i njihovom pozicioniranju blizu granice sa Crnom Gorom”, navodi Đukanović, koji je na jesen 1991. govorio da je Crna Gora “ovih dana napadnuta od ustaških formacija iz Hrvatske”.